Može se reći da su u to teško doba, moral, dobri običaji i vjera imali snažnog utjecaja na življenje naroda i njegovo opstojanje. Seoski moral i narodni običaji prenosili su se s koljena na koljeno, i posebno se odražavali u odgoju djece. Od malih nogu učilo se da treba poštivati starije, ići redovito u crkvu, ne beštimati, biti pristojan, pomagati u zajedničkim poslovima. Djeca nisu smjela reći “neću”. Presudnu ulogu u formiranju ličnosti imale su majke i none, koje su dicu imale uvijek na oku. Ne samo da su brinule o svojoj, već su pazile kako se ponašaju i tuđa. Ako bi nekoga zatekli u nečem lošem, rekle bi mu: “Kako te ni srom. Reći ću te materi”. Dobro smo učili i među nama je bilo dosta odlikaša.
Već osam godina dite bi počelo pomagati oko stoke, a s dvanaest ići u polje kopati. Dječje igre i zabava odvijala se usput, koliko se stiglo, ali je i toga bilo. Učeni smo radu i trudu od malih nogu. Prije nego što sam krenuo u gimnaziju, do svoje petnaeste godine, radio sam u našim poljima kao pravi težak. Majka bi mi znala reći: “Moli, bit ćeš dobar težok”. Ona je imala tada 50, a ja 13–14 godina. Ponekad sam bio neraspoložen zbog grubog posla koji nam je predstojao. Nije mi se dalo, a bio sam i umoran, jer se radilo po cijele dane. Majka bi mi tada rekla: “E, sinko, stroh očiju, a ruk ništa”. To mi je dalo snage i posao smo uspješno obavili. Morali smo, jer je brat bio u Argentini, a otac bolestan. Savjeta i mudrih riči moje majke često sam se sjetio i u “odraslom” životu.
Koliko se sjećam, kuće se u selu nisu zaključavale, pa ni onda kad je cila familija išla raditi u polje. Moral je u selu bio jako važna stvar. Cijenilo se i očekivalo da se u selu govori istina, da se ne krade, da se držimo dane riči, budemo razboriti. Prema pričanju naših starih, ta su pravila ponašanja bila toliko jaka, da je izuzetaka (lošeg ponašanja) bilo jako malo, ako ga je u jednoj generaciji uopće i bilo. Za one koji su bili nevaljali, postojale su teške riči: “karonja”.
Kad bi stariji pričali nama mladima o našoj prošlosti, onda se običavalo isticati pozitivne osobine, ričima: “To je bi pametan, vridan čovik”. Tako su se stvarali seoski obrasci poželjnog ponašanja. Iskazivanje poštovanja starijima najbolje se vidi i u činjenici da su djeca govorila svojim roditeljima “vi” za cijelog života.
Vrlo je vridila poslovica: “Lipota se na pasuru vori, a dobrota po svem svitu foli.”
Solidarnost je u selu bila velika. Oni koji su imali malo više, pomagali su svoju koja je bila potribna. Jedna bi fameja posudila drugoj vriću brašna. Kad se imalo, to se vratilo. Meni je tako moj barba Ive Veli, iako nije imao puno bogatstva, platio diplomu kad sam završio agronomiju, a moji su im vratili kad su uzmogli. Fala mu puno. Onaj koji je otišao živjeti u grad, primao je obvezno kod sebe nekoga od roda na škole. Onima koji su u selu ostali sami i nemoćni, pomagalo se u poslovima oko kuće i na polju.
Crkva, nada u spasenje i pomoć od Boga bili su seljanima velika uzdanica. Vjera je olakšavala teškoće. Reklo bi se: “Bog će nam pomoći”, i to je vraćalo snagu u to teško doba, kada je često nedostajalo i osnovnog za život. Pop je bio kao učitelj cijelom selu. S propovjedima nedjeljom dolazile su i moralne poduke – što je dobro, a što loše, kako se triba ponašati i djelovati. Pop je ponekad bio i više od toga. Tako se ja sjećam naročito don Vicka Bojanića, jer je imao velik ugled i bio jako popularan u narodu. Bio nam je i liječnik, a meni je pomagao učiti latinski kad sam učio privatno gimnaziju.
